Chapter 13

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more.

I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali.

I zborio im je mnogo u prispodobama: "Gle, iziđe sijač sijati.

I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.

Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje.

A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se.

Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga.

Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk."

"Tko ima uši, neka čuje!"

I pristupe učenici pa ga zapitaju: "Zašto im zboriš u prispodobama?"

On im odgovori: "Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano.

Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.

U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju."

"Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti!

Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.

A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju.

Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli."

"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču.

Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan.

A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima,

ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba.

Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda.

Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko."

Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi.

Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.

Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj.

Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?'

On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?'

A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu.

Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'"

I drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi.

Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama."

I drugu im kaza prispodobu: "Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne."

Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba -

da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.

Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: "Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi."

On odgovori: "Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji.

Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga.

Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli.

Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta.

Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike

i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.

Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." "Tko ima uši, neka čuje!"

"Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu."

"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem:

pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga."

"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe.

Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace.

Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih

i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi."

"Jeste li sve ovo razumjeli?" Odgovore mu: "Jesmo."

A on će im: "Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro."

Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

I dođe u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: "Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile?

Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?

I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?"

I sablažnjavahu se o njega. A Isus im reče: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu."

I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.